Pokret za Promjene

Header-Kajak

Rupa PDF Štampaj E-pošta
09.05.2010

balsa.jpgPodgorica – ND Vijesti - To je rupa optimizma, reče tzv. gradonačelnik, potvrđujući po ko zna koji put svoju reputaciju – čovjeka školjke (kako zine – eto bisera). Što bi to bilo – rupa optimizma? Nije baš lako dokučiti. Ljudi nevješti izražavanju ponekad naprave tako spektakularne konstrukcije. Posebno kada su pritisnuti sopstvenim obmanama, čiju logiku treba po svaku cijenu – odbraniti.  Dakle – postoji rupa iskopana za gradnju hotela koja se već godinama, kao nekada onaj slavni vrtić u Bloku (najtemeljnija građevina u gradu – ugrađena su čak tri kamena-temeljca), za svaku prigodnu priliku (čitaj – u susret novim izborima) gromopucateljno najavljuje i predstavlja kao novi uspjeh i doprinos razvoju grada. 

Piše: Balša Brković
Ostanimo u zoni crnogorskih crnih rupa. Kao što znamo iz astronomije, crne rupe su toliko gravitaciono jake, da iz njih čak ni svjetlost ne može da pobjegne. Jednostavno rečeno, one gutaju samu stvarnost, dok ova Mugošina rupa samo – ponižava stvarnost. Vjerujući, ako ništa drugo, da su ljudi budale, i da im se ista rupa može uoči svakih izbora predstaviti kao – novorođena zvijezda. A kada se vide podaci o novcu koji se ulaže u te i takve rupe, vidi se i sličnost sa kosmičkim fenomenima: istom žestinom kojom crne rupe gutaju materiju, ova Mugijeva rupa, izgleda guta i novac. Sve veći – od četrdeset miliona već se stiglo do sto i kusur. Crne rupe, od Hokinga do Mugoše...
Riječ “rupa” koristi se u još jednom metaforičkom značenju: kada jedan tim u fudbalu ima lošeg igrača – obično se kaže – “To je rupa”. Za igrača-rupu, u pravilu kriv je trener, ili selektor.
Tzv. gradonačelniku pamet ne smeta da pomisli da sve može, da mu sve pristoji. Čovjek sa hiljadu lica. Danas ga možete vidjeti kako bije ljude na ulici, sjutra kako otvara izložbu slika, preksjutra kako vodi TV razgovor sa samim sobom, pa kako se veseli u društvu veselih kafanskih dama, narednog dana kako progoni slabovide osobe, sljedećeg kako, demonstrirajući aroganciju bez presedana, pogrešno parkira na glavnom gradskom bulevaru... I sve tako. Slika i prilika našega vremena i nas u njemu. Jer, Mugoša nije strašan sam po sebi – takvih ima svuda, on je strašan u svjetlu činjenice da ga ljudi ovoga grada biraju za gradonačelnika. A kada je gradonačelnik istovremeno i hodajući šamar sopstvenom gradu, e, to je već – tragično.
Ideja da Mugoša otvori izložbu velikog slikara Voja Stanića – u biti je perverzna. I antiumjetnička do krajnjih granica. Taj detalj govori o tome kako današnja crnogorska elita doživljava umjetnost. Kao tužnu i ružnu sluškinju. I ništa više. Upotrijebiti izložbu jednog istinskog majstora, nespornog velikana, da bi kompromitovani gradonačelnik zadobio koji predizborni poen je strašno i sramno. I tipično crnogorski. A tek elokvencija “otvarača”, bazirana na riječima “zaisto” i “brend”… Odavno umjetnost nije bila efektnije ponižena nego te večeri, u Podgorici.

A tu su uvijek spremni akademici da priskoče. I to je odista zanimljivo, i tako crnogorski, opet: neće se okrenuti kada je napadnuta sloboda izražavanja, ili kada nasilnici pršte nejake, neće se okrenuti kada treba reći tiraninu da je tiranin… Ali, ako neko “dirne” gradonačelnika ili kakvog ministra odmah su tu.
Tako je jedan od Mugijevih omiljenih akademika nedavno ustvrdio da je svaki napad na ministra kulture, zapravo napad na državu Crnu Goru. Isti akademik (o čijem trotomnom opusu u nekoj smiješnoj publikaciji za dijasporu piše – prekomorački oriđinal, penzionisani udbaš koji uglavnom služi za uveseljavanje publike u baštama brojnih kafea – i to je jedina kritička opservacija povodom akademikova opusa) jednom je kritički nastrojenom piscu objasnio – da, ako mu se ne sviđa ovakva Crna Gora, može da se iseli.

Ono što je pak, osobito zanimljivo, je da je istom ovom piscu, istu rečenicu, tamo negdje početkom devedesetih, rekao jedan tada ugledni velikosrpski intelektualac. Dakle – metodološki nema velike razlike između sadašnjih (službenih) patriota i patriota iz ranih devedesetih. I jedni i drugi bi voljeli da se oni koji ne misle kao oni – isele. Od takve ideje do koncepta etničkog čišćenja nije daleko... Patriotske igre, u tri nastavka.
 

Rupa optimizma. A tek optimizam rupe! Nastavi li čovjek-školjka, na kraju će sve ovo biti samo jedna Crna rupa. Prepuna ponosnih i patriotskih Crnorupaca.

 

 

 
< Prethodno   Sledeće >
[ Nazad ]
E-mail