Pokret za Promjene

Sad je valjda svima jasno.Crna Gora je propustila da iskoristi ogromni priliv novca koji nas je kroz direktne inostrane investicije i bankarske kredite zapljusnuo u protekle tri godine.Nevjerovatni iznos od 2,4 mlijarde eura je potrošen na investicije u nekretnine i potrošnju države i stanovništva.

Prema podacima iz studije Svjetske banke u 2006. i 2007. godini ukupno je cijelih 0 eura uloženo u proizvodni sektor. Ta cinjenica otkriva strukturne razloge ocekivane crnogorske recesije, koji nijesu u direktnoj vezi sa uzrocima globalne krize koja je krenula iz SAD.  Globalna recesija je kao svoju posljedicu imala smanjenje kredita i nužno smanjenje direktnih inostranih investicija i jasno pokazala koje ekonomije svijeta imaju unutrašnje odbrambene mehanizme za prilagodavanje ekstrenim šokovima, a koje nemaju.  

Kljucna greška crnogorske tranziicje je bilo nepostojanje dugorocne strategije razvoja naše države, koja je trebalo da obezbijedi naucne i strucne pretpostavke za dizajniranje strategije ekonomskih i društvenih reformi iz koje bi se iznjedrile i politike privatizacije i druge refromske politike.  Umjesto toga, imali smo krajnje pojednostavljen pristup, da je dovoljno da se cjelokupna društvena svojina privatizuje, da se ukinu carine i liberalizuje režim cijena i da ce spontano doci do ekonomskog rasta i blagostanja.

Nije se ovdje radilo o nedostatku znanja ili ideološkim zabludama. I igri su bili razni politicki i finansijski interesi. Zanemarivanje restrukturiranja i razvoja realnog sektora dovelo je do kolapsa domace proizvodnje i izvoza i do gašenja srednjih i velikih privrednih subjekata u Crnoj Gori. Promijenjena je struktura crnogorske ekonomije i sada se BDP dominatno kreira u tri sektora: trgovini, gradevinartvu i turizmu, a 65% budžeta se puni naplatom PDV i carina na uvezenu robu.  

Osnov naše staregije razvoja je, dakle, rasprodaja zemlje i društvenih preduzeca i distribucija dobijenih sredstava kroz potrošnju države i stanovništa. Ova strategija može da funkcioniše sve dok postoji dovoljan priliv novca sa strane i dovodi privredu i javni sektor u zonu sve vece zavisnosti od inostranih investicija i kredita. Problem sa ovim konceptom je što je Crna Gora mala država i kapacitet privlacenja investicija u nekretnine je prirodno limitiran, a drugo ovakva struktura ekonomije je izuzetno ranjiva na eskterne šokove.  

Ovako strukturirana privreda, bez realnog sektora i bez jakih domacih kompanija, je dodatno ugrožena nepostojanjem sopstvene monetarne politike i ogromnom javnom potrošnjom. U 2006. broj zaposlenih u državnoj upravi je bio 10.345, a u 2007. cijelih 17.575, dakle preko 7.000 više. S druge strane, efekat ovakvog privrednog rasta u protekle tri godine se nije ni približno reflektovao na standard domaceg stanovništva.  Tako je prosjecna zarada u trgovini u kojoj radi 30.750 ljudi tek 208 eura, gradevinarstvu 296, a u hotelima i restoranima 264 eura.

Ovi podaci jasno govore da strategija razvoja, koja je iskljucivo bazirana na uslugama i rasprodaji resursa, ne doprinosi povecanju bogatstva naših jludi.  Podatak o bruto nacionlnom dohotku bi jasno pokazao da korist od ovakve strategije razvoja ima samo mali broj domacih mocnika i njihovi inostrani partneri. Samo 2007. je iz Crne Gore izneseno oko 500 miliona eura ili skoro 50 odsto ukupnih inostranih investicija. Privrede sa ovakvom strukturom su posebno osjetljive u recesijama ili uslovima socijalnih tenzija. Tada inostrane banke prestaju da odobravaju nove kredite, povecavaju kamate i gledaju da što prije izvuku svoj profit iz zemlje.  I stope rasta ostvarene u prethodnom periodu blagostanja su mogle biti mnogo vece, da se najveci dio novca uložio u realni sektor u modernizaciju, povecanje kapaciteta i konkurentnosti realnog sektora.

Osim povecanog izvoza i deviznog priliva, došlo bi do otvaranja novih radnih mjesta, veceg stepena upotrebe domaceg znanja i sirovina, jacanje sektora malog i srednjeg biznisa. Zbog svega ovoga, postoji bojazan da ce pad BDP u Crnoj Gori, kao posljedice pogrešne strageije razvoja i eksternih šokova, biti drasticniji nego u bilo kojoj zemlji Evrope. Zato je sada vrijeme za krupne državnicke poteze, koji jedini mogu zaustaviti recesiju i pokrenuti novi ciklus privrednog rasta. Zadatak nije nimalo lak. Neopohodno je istovremeno spasti privredu totalnog bankrota, ocuvati stabilnost budžeta, minilanu socijalnu sigurnost i obezbijediti novi zamajac rasta realnog sektora (energetike, turizma, proivodnja hrane i poljoprivreda, pomorstvo, gradevinarstvo, metaloprerada, drvoprerada..). Sve je to nemoguce bez ozbiljnih novcanih sredstava koja se u ovom trenutku jedino mogu obezbijediti iz inostranstva. Crnoj Gori je hitno potrebna najmanje 1 miljarda eura i rješenje se mora tražiti kroz uzimanje kredita od država koje imaju viškove sredstava i koje vec daju kredite (u novcu, robi i tehnologijama) .

Island je bez ikakvog kompleksa pozajmio 2,1 milijardu USD od Rusije. SAD su skoro 40 odsto svojih državnih obveznica prodale Kini.  Odmah je potrebno otvoriti pregovore sa MMF, ali to nije dovoljno. Pregovori dugo traju, a i upotreba novca od MMF je vrlo limitirana. Ipak u uslovima izvjesnog budžetskog deficita i problema sa likvidnošcu, slabog kreditnog rejtinga aranžman sa MMF se cini neminovinim kao uslov za dobijanje drugih medudržavnih pozajmica.  Ne treba se plašiti zaduživanja, jer ce vrijednost novca u narednom periodu padati.

Problemi mogu nastupiti ako kredite iskoristimo uludo u finanisranje javne potrošnje i propale poslove, kao što je to uradila ova Vlada sa inostarnim investicijama u protekle tri godine... Sve savremene ekonomske recesije su se dešavale u sferi novca, kao posljedica mešetarenja odredenih finansijskih centara moci.  Od kako je ukinuto pravilo zlatne podloge za USD, otvorena je mogucnost da se zloupotrebama primarne emisije i kursa USD kreiraju manje ili više izražene globalne ekonomske krize. Tako je bilo i 20-ih godina prošlog vijeka, tako je i danas.  

O vezama izmedu kursa USD i ciklicnih kretanja u globalnoj privredi napisano je mnoštvo knjiga i naucnih radova. Isto kao i o povezanosti ciklusa ekonomskog rasta i recesija sa ratovima. Ekonomski plan predsjednika SAD se svodi na emisiju dolara i na upumpavanje novih kolicina novca posrnuloj amerckoj privredi. Ni EU nece moci dugo da se opire pritiscima globalnih gospodara novca i Evropska centralna banka ce odmah posle FED krenuti u emisiju eura.  Zato ce pametne i odgovorne vlade znati da iskoriste ovu globalnu primarnu emisiju da se zaduže i obezbijede novac za pokretanje sopstvenih privreda. Plašim se da zbog neznanja i privatnih problema naših vladara, Crna Gora ne propusti ovu novu šansu koja se ukazuje.   

Autor je predsjednik Pokreta za Promjene