 |
Vijesti Saopštenja za javnost Potcjenjujemo li velikodušnost?
| Potcjenjujemo li velikodušnost? |
|
|
|
| 14.10.2009 | |
|
Piše: dr Dušanka Džakula-Tušup Naime, u EU, Srbiji i Hrvatskoj rješenja o uzimanju organa od umrlog davaoca, pored saglasnosti date za života, uvode i pojam “prećutne saglasnosti” osoba koje za života nisu dale izjavu o donaciji, ali se tom postupku nisu ni protivile, čime postaju potencijalni donatori organa poslije smrti. Naravno, sve navedene zemlje, na razne načine, štite prava umrle osobe, kroz prethodno traženje saglasnosti od bliskih srodnika i provjere registra uskraćenih saglasnosti, prije započinjanja bilo kakve dalje procedure.Naš zakon dozvoljava uzimanje djelova tijela od umrle osobe isključivo u slučaju kad je ona za života dala pisanu saglasnost za to. Činjenica je da, iz raznih razloga, veliki broj građana neće “pohrliti” da odradi tu administrativnu proceduru (čekanje u redu, nerazmišljanje o tom problemu dok smo zdravi i dr.), mada vjerovatno većina (pogotovo mlađi, informisani, obrazovani), nemaju ništa protiv toga. Kad su na Odboru za zdravstvo i Odboru za zakonodavstvo Skupstine razmatrani moji amandmani na ovaj zakon (amandmani djeluju u smislu povećanja broja potencijalnih donatora – umrlih lica, ako se za života nisu protivili toj proceduri – uvođenjem izjave o zabrani uzimanja djelova tijela poslije smrti; amandmani takođe uvode pisani informisani pristanak najbližih srodnika bez kojeg je nemoguće uzimanje organa u svrhu liječenja), argumenti predstavnika Ministarstva zdravlja su se uglavnom kretali u području tradicije, običajnog prava, poštovanja umrle osobe i sl., što moji amandmani nisu ni na koji način povređivali. Donaciji organa umrle osobe (u amandmanima) prethodila bi prethodna saglasnost te osobe, ili njenih najbližih srodnika, koji sigurno poznaju njene zaživotne stavove. Ni na koji način se ne bi povrijedilo dostojanstvo i integritet osobe, već bi se promovisala humanost, solidarnost i briga za drugog. Ministarstvo je, poštujući propise, provelo javnu raspravu, uz mali broj učesnika (po pravilu), nije provelo kvalitetno ispitivanje javnog mnjenja (za koje sam ubijeđena da je neprepoznato) prije donošenja ovako važnog zakona, koji zadire u sve “pore” društva, ali je, ipak, navedenim argumentima zastupalo stavove crnogorskih građana.Ni mediji, koji su bili prisutni na sjednicama skupštinskih odbora, nisu prepoznali važnost i nedostatke Predloga zakona (ne vjerujem da je ovo tabu tema u Crnoj Gori), mnogo više pišući o Predlogu zakona o liječenju neplodnosti postupcima ART-a koji je istovremeno dat u proceduru. U Crnoj Gori se još neko vrijeme neće raditi transplantacije, zbog cijene i visokih tehnoloških zahtjeva ovog postupka, pa će naši bolesnici biti upućeni na zemlje u okruženju ili zemlje EU. Zahvaljujući ovakvom zakonu, neće biti većeg broja donatora organa iz Crne Gore i time ni reciprociteta u donacijama. (Eurotransplant i druge slične organizacije u Evropi posreduju u ovom procesu između zdravstvenih ustanova gdje se vrše donacije i transplantacije organa). Preostaje nam, na kraju, da u skoro vrijeme pokrenemo izmjene i dopune ovog zakona, što je pomenuo i predlagač, a to je postala i praksa u našem zakonodavstvu. Sjetimo se samo Zakona o kretanju lica sa invaliditetom uz pomoć psa vodiča, koji je donesen prošle godine; Ombudsman je dao Predlog izmjena zakona u decembru iste godine, a sad je u proceduri potpuno novi zakon, na predlog Vlade. I sajt Skupštine je pun zakona o izmjenama i dopunama zakona koji su ne tako davno doneseni, kad smo već bili upoznati za EU zakonodavstvom, kao i našim opredjeljenjem za pristupanje EU.
Trošenje vremena i energije je izgleda prihvatljivo, a pravovremeno osavremenjavanje predloženih zakonskih akata, na putu prema EU, nije. |
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|
 |