Pokret za Promjene

Podgorica – ND Vijesti - Fenomen otuđenja je slojevit i pored naglašene filozofijske, aktuelna je prije svega njegova sociološka dimenzija. Podsjetimo se, od Fichtea, preko Hegela, Marksa pa do brojnih mislilaca u prošlom vijeku, ova tema je uvijek iznova predmet socio-filozofijskog diskursa. Nema sumnje da je sada aktuelnija nego ikada i to prije svega zbog znatno šireg spoznajnog horizonta i sve očiglednijeg nesrazmjera između razumijevanja istinskih potreba čovjekove duhovnosti i mogućnosti njihovog zadovoljenja. Ali, najprije da vidimo šta u kontekstu ove priče mislimo pod pojmom otuđenja (lat.alienatio). Nesposobnost savremene socijalne jedinke da ostvari svoje istinske socijalne i kulturne potrebe proizvodi otuđenost od srži njegovog duhovnog bića. Pri tom ne mislim na ličnu nesposobnost, već na onu koju određuje široki socijalni i ekonomski prostor. Ova diferencijacija je bez značaja u smislu krajnjih posljedica za pojedinca, ali mi se bavimo onim što je socijalni habitus čovjeka u savremenom društvu.

Piše: mr Mišo Baždar

Fichteovo razdvajanje ega kroz dijalektiku „ja” – “ne-ja“, ukazuje na opredmećenje čovjeka iz svoje prirodne duhovnosti u djelatni (proizvodni) svijet neumoljivog socio-ekonomskog determinizma. Izmještajući se kroz proizvodni proces u svoje „ne-ja“, individua se otuđuje od svojeg „ja“u djelatnom procesu. Za Fichtea otuđenje je rezultat „nesvjesno žrtvovane slobode subjekta“, pa je onda, logično, razotuđenje povratak slobode. Dakle, razotuđenje je njemu voljni proces kao posljedica stava tj. odluke pojedinca.

U Hegelovom djelu otuđenje se tumači kao dvodimenzionalna posljedica rada. On analizira rad kao proizvodni proces u kojem se čovjek opredmećuje kao djelatno biće, ali istovremeno i otuđuje, čineći taj proizvodni svijet sebi tuđim svijetom. Hegel prepoznaje suštinu građanskog društva u kojem svijet ekonomije neumoljivo upravlja čovjekom. Ali upravo je takav svijet proizvod stvaralačkog bića čovjeka. Može se reći da je moderna civilizacija proizvod otuđenog rada. Dakle, rad se može razumjeti kao ontološki temelj ljudskog bića ili drugim riječima - nemoguće je prepoznati egzistencijalnu bit čovjeka bez spoznaje rada kao njegove temeljne potencije. Ako rad stvara čovjeka i njegovu povijesnost u činu otuđenja, da li je moguće razotuđenje i na koji način?

Hegel u svojoj idealističkoj koncepciji dozvoljava razotuđenje samo u duhovnoj sferi apsolutnog znanja. Premda je njemu „bitak čovječiji njegovo djelo“ koje se stvara u ekonomskim procesima, on izlaz ne vidi u toj socio-ekonomskoj realnosti. Hegelu je rad bitak otuđenog čovjeka, a duh istinskog razotuđenog čovjeka. Problem je očigledan u sponi rada i duhovnosti koja ne bi nužno izvirala iz otuđenja koje karakteriše kapitalističku tržišnu ekonomiju.

Mnogi marksistički teoretičari i filozofi su u ukidanju podjele rada i privatnog vlasništva vidjeli mogućnost za razotuđenje tj. povratak čovjeka svojoj prirodnoj duhovnosti bez socio-ekonomskih trauma i frustracija. No, tu smo na terenu utopijske ideologije za koju se iz sadašnjeg realiteta ne naziru nikakvi argumenti. Naprotiv, proces globalizacije u dijalektičkom narastanju svojih unutrašnjih suprotnosti „zateže“ odnos „ja“ – „ne-ja“ do nesagledivih granica. Prosječnog čovjeka danas rad ne samo da ne čini srećnim i ispunjenim u kreativnom smislu, već sa svojim posljedicama jako zamagljuje njegov pogled na temeljne životne vrijednosti kao što su: porodica, moral, međuljudski odnosi, dostojanstvo i sam život.

Ako fenomenu otuđenja priznamo onto-sociološki značaj koji se definitivno razotkriva u temelju duhovnosti savremenog čovjeka, onda možemo logički zaključiti da je ekonomija najznačajniji stvaralački faktor njegovog bitka. Ali, na žalost, ne samo stvaralački, već i destruktivni faktor koji utiče na pojavu snažnih socio-ekonomskih anomalija kakve su npr. ratovi i ekološke katastrofe. Lijepo bi bilo vjerovati da je mobilni telefon proizvod nauke u funkciji istinskih ljudskih potreba, ali mobitel je više od toga tržišni proizvod u funkciji profita. Tu se negdje prepliću naša znatiželja i nauka, te potreba i ekonomska uslovljenost, a jedno drugo potiču.

Nije li to kružnica koju čovjek slijedi naizgled dobrovoljno, a zapravo imperativno. U težnji za postizanjem cilja svoje egzistencije, za apsolutnom realizacijom svojih sve većih potreba, težnji za savršenstvom, redovno se saplićemo i ostajemo rastrzani između stvarnoga i mogućega, između željenog i postignutog. Jedno je izvjesno: civilizacijski i naučno-tehnološki tok je nužno nepovratan (tj. progresivan), dok je duhovnost čovjeka kao civilizacijskog, ekonomskog i samostvaralačkog subjekta uvijek otvorena i upitna.