 |
Naslovna 
Vijesti Saopštenja za javnost „Ostrvo komunizma” 20 godina kasnije
Vijesti Saopštenja za javnost „Ostrvo komunizma” 20 godina kasnije
| „Ostrvo komunizma” 20 godina kasnije |
|
|
|
| 16.12.2009 | |
|
Piše: Nebojša Medojević Njegova vizija o Crnoj Gori kao “ostrvu komunizma”, izolovanoj destinaciji koja se odupire globalnom talasu promjena i demokratizacije, skoro da je vrlo blizu ostvarenja. Crnogorsko društvo je u proteklih 20 godina nastavilo da funkcioniše, kao i u prethodnom poretku, pod potpunim uticajem političke moći. Upravljanje svim važnim društvenim i ekonomskim procesima isključivo putem političkog uticaja, skoncetrisalo je društvenu moć u relativno uskom krugu pojedinaca. Naravno, oni su tu moć iskoristili kako bi u istom krugu ljudi akumilirali i dohodak i bogatstvo.Kao i svaki autokrata, Đukanović je ispravno ocijenio da bi ove refrome mogle da smanje njegov uticaj i moć, jer bi se demontirali mehanizmi neposredne kontrole i uticaja nad ljudima, pa samim tim i ugrozila sopstvena vlast i bogatstvo. Prilagodivši se promjenama u tehnologiji vladanja, ali bez suštinskih promjena u mehanizmima vlasti i prinicpima na kojima oni počivaju, oligarhija na vlasti očuvala je isti monopol političke moći. Konstituisan je režim koji u svojim temeljima ima otpor reformama, jer postojeći poredak za njih donosi ogromne lične koristi i bogatstva, a promjenama mogu doći u poziciju da izgube sve. U međuvremenu je već postojeći mentalitet vezivanja i zavisnosti od vlasti doveden do savršenstva, pa je došlo do formiranja neformalne, ali čvrste i efikasne koalicije režima i njihove biračke baze. Osiromašeni birači glasaju za režim, a ovaj im zauzvrat obezbjeđuje nekakvo zaposlenje i izvor zarade, tj. privid socijalne sigurnosti. Birači su, u neku ruku, potkupljeni i drže se u stalnom strahu da bi moglo da bude još gore. Ovaj pakt održava postojeću vlast, ne vodeći računa o dugoročnim posljedicama i troškovima ove perverzne veze. Niko od njih nije ni pomišljao da takav sistem ne može dugo da traje i da će cijena morati biti plaćena kasnije. U socijalizmu, ekonomski rast se bazirao na masovnoj mobilizaciji resursa i na zaduživanju. Slično tome, na “ostrvu komunizma” ekonomski rast se zasnivao na rasprodaji i redistribuciji društvenog bogatstva i imovine. U oba slučaja došlo je do privremenog ekonomskog rasta, porasta potrošnje i životnog standarda, ali i do naknadnog suočavanja sa teškim i dugorčnim posljedicama pogrešne politike. Dugoročno održiv ekonomski rast mora biti zasnovan na efikasnosti i produktivnosti, a ne na redistribuciji resursa. Rast crnogorske privrede u posljednjih nekoliko godina nije generisan povećanjem efikasnosti privrede, proizvodnjom, izvozom i nije posljedica značajnih investicija u proširenje proizvodnih kapaciteta i povećanje njihove produktivnosti i konkuretnosti. Pogrešna alokacija sredstava od strane novih privatnih tajkunskih kompanija, uglavnom u sektore nekretnina, dovela je do naduvavanja balona cijena i do zarobljavanja ogromnih sredstava u neprofitabilne i nerentabilne projekte. Kako je najveći dio investicija finansiran iz kredita poslovnih banaka, a tržište nekretnina mrtvo, bez šansi za ozbiljniji oporavak u naredne dvije-tri godine, nelikvidnost se iz realnog sektora vratila u banke i došlo je do zaustavljanja kreditnih aktivnosti. Hronična nelikvidnost, koja prerasta u finansijaku nedisciplinu i pravni haos, počinje da prerasta u neizlječivu nesolventnost i dovodi većinu preduzeća, ali i privredu u cjelini, u položaj da ne može da obnovi sljedeći reprodukcioni ciklus jer nema novca za nabavku sirovina, plaćanje radnika i otplatu kredita. Talas nelikvidnosti širi se na privredu, stanovništvo i na budžet, smanjuje se domaća tražnja i dolazi do pada ekonomskih aktivnosti. I evo nas opet na početku priče Đukanovića o “ostrvu komunizma”. Isto kao nekada, veliki društveni “gubitaši” koji su se našli pred ovim istim strukturnim problemima krajem 80-ih godina prošlog vijeka (nelikvidnost, pad proizvodnje, pad zarada, prezaduženost, nesolventnost…), sada pred vratima države i budžeta stoje “privatni gubitaši”, do juče pobjednici tranzicije, sa zahtjevima da im se parama poreskih obveznika pokriju njihovi (privatni) gubici. Predložene mjere Vlade za narednu godinu, ukazuju na realnu mogućnost da se to i desi. Nastavak recesije, slom industrijske prozvodnje, smanjenje prosječnih zarada (posebno onih zaposlenih u javnom sektoru), nove subvencije za vlasnike KAP-a i Željezare, formiranje posebnog državnog fonda za podršku bankrotranim tajkunima, dovođenje lojalnog čovjeka na čelo Centralne banke, dodatno zaduživanje u inostranstvu), znaci su panične reakcije kapetana broda. Ponašanje ovakvih režima u uslovima teške ekonomske i finansijske krize, uz dodatne pritiske zbog veza sa mafijom, može biti nekontrolisano, panično i gurnuti zemlju u još dublju i težu krizu i nestabilnost. Zato je pitanje smjene ove vlasti prethodno pitanje koje je potrebno riješiti da bi se otpočeo dijalog o postizanju najšireg nacionalnog konsenzusa o strategiji ekonomskog, društvenog i moralnog oporavka zemlje, te očuvanju ustavnog poretka, građanskog mira i stabilnosti. Jer svi smo na istom brodu. A samo neki mogu sa njega odletjeti sa džakovima novca, helikopterom sa gornje palube. Autor je predsjednik Pokreta za promjene |
Podgorica – ND Vijesti| < Prethodno | Sledeće > |
|---|
 |