 |
Vijesti Saopštenja za javnost Nismo više djeca
| Nismo više djeca |
|
|
|
| 22.05.2010 | |
 Oni vladaju cio moj život. Političke turbulencije u zemlji, a promjena države to svakako jeste - mogu da te osiromaši. A ja sam ih promijenio pet, i osim četiri domaće države, politički angažman moje porodice nas je častio i jednim državnim inostranstvom. Ona velika SFRJ se, recimo, raspala kad sam kao mjesec dana stara beba cuclao cuclu, i žao mi je što ne mogu da se i ja ponekad sjetim „koliko je to bila lijepa zemlja“. Posljedica svih ovih promjena je to što sad ne mogu objasniti prijateljima iz inostranstva gdje mi se zemlja nalazi, a da ne koristim „Jugoslavija“, „Zlobodan Milozevik“ i „Bosnia“. Zato se svakoga puta pomalo osjećam kao identitetski beskućnik, jer je naša prošlost relevantnija od naše sadašnjosti, dominira njome i određuje je – ne možemo da se oslobodimo prošlosti jer ona, zapravo, nije prošla – tokom čitavog mog života vlada ista Vlast.
Feđa Pavlović Pa vas, poštovani čitaoci, ovom prilikom pitam – kako izgleda kad se Vlast promijeni? Ja, kao što rekoh, ne znam, niti zna moja generacija. Ali mogu da zamislim.Kada sam volontirao u Obaminoj kampanji, shvatio sam koliko je danas deficitarna i dragocjena nada. Primijetio sam da se vrlo često nema argumenata za nadanje, ali da je nada sama po sebi veoma jak argument – pojavljuje se, na svu sreću, kad se skoro zaboravi na nadanje. U Crnoj Gori – čini mi se više nego bilo gdje drugo. Kada se moja generacija posmatra u ovom kontekstu, imamo jednostavan problem: nije nas briga. Nije nas briga za izbore; pa zašto ne bismo prodali, ili za kratko pozajmili ličnu kartu za koji dinar (ionako ne izlazimo da glasamo)? Nemamo pojma koja su naša ustavna prava, ne znamo da napravimo razliku između politike, kapitala, korupcije i kriminala, zainteresovanost za politiku brkamo sa pričom o tome ko je Srbin a ko Crnogorac pa se naš politički stav svodi na dizanje dva ili tri prsta. Demokratija, ljudska prava i kolektivni interes su bile i ostale apstraktne kategorije. Dva su pitanja koja bi svako normalan postavio (i na koja ću pokušati da dam odgovor). Prvo, zašto nas nije briga? I drugo, šta treba da uradimo povodom toga? Odgovor na prvo pitanje je više nego jasan.Džaba DPS-ovi analitičari na onom njihovom partijskom biltenu od 19:30 do 20:00 objašnjavaju da je odsustvo stava globalni trend, pokušavajući da tako problem učine manje našim – sve naše dijagnoze imaju jednog istog, veoma konkretnog krivca. Ustavna prava su nam apstraktna kategorija jer nam to apsolutno ništa ne znači – Režim je uspio da sroza dignitet Ustava i državnih institucija toliko da i moja generacija vidi da su pojedinci moćniji od Ustava i države, i da nam je džaba što znamo naša ustavna prava kad na sred ulice opozicionog lidera napadne bratanić onoga narkobosa Brana Mićunovića i to ga mjesto robije košta 900E. Politički smo nepismeni zato što u Crnoj Gori između politike, kapitala, korupcije kriminala, između Šefa Vlade i šefa mafije zaista nema nikakve jasne razlike, pa je prema tome ni mi ne uočavamo. Možda nam se zato čini da je politika nečasna profesija koja nikog poštenog ne treba da zanima. A demokratija, ljudska prava i kolektivni interes su nam se na glavu popeli jer svi pričaju o njima a njih jednostavno – nema, pa nam zato ovi pojmovi izgledaju apstraktni i stvarni koliko i Beketov Godo. Zato niko nema pravo da okrivljuje moju generaciju. Za indolentnost i prezir koji smo izgradili prema politici kriva je ona sama – politika od koje bi svako čist i pošten osjećao potrebu da se zaštiti – jedna iskvarena, korumpirana, trula politika koja vlada čitavog našeg života na prevarama, podjelama i prijetnjama – politika koju na predstojećim izborima predstavlja koalicija DPS-SDP-LP-BS. Možda sam naivan, ali vjerujem da smo bolji ljudi od politike koja vlada Crnom Gorom. Radije ću vjerovati da postoji drugačija politika, odgovorna, nekorumpirana politika i rizikovati da budem razočaran, nego što ću odbaciti tu mogućnost – nemam kud, nemam drugu moju zemlju. Crna Gora je bolja od Mila Đukanovića. Šta da uradimo? Moja generacija u nedjelju ima izbor. U tome izboru nas naša čitava društvena zbilja poziva da zauzmemo stranu. U nedjelju biramo između dvije politike: politike koja je dvadeset godina opstajala na podjelama i politike koja je ujedinila Crnogorce, Srbe, Bošnjake, Albance, Hrvate i Muslimane, suvereniste i unioniste na ideji da su veze koje nas vežu jače od onoga što nas razdvaja. Imamo izbor između politike koja nema nikakvu viziju, vjeru ili principe, koja pokušava da se održi računajući na ono što je najprimitivnije, najpotkupljivije i najslabije u Crnoj Gori i jedne bolje politike, koja je se održala vjerujući u ono što je najbolje u Crnoj Gori. Mi nismo više djeca. Moja generacija je punoljetna – nismo više djeca da ostajemo po strani kad se radi o našoj zemlji i našim životima. Mi ne smijemo dozvoliti da za 30E kupe naše pravo i dužnost da kažemo šta mislimo o njihovih 20 i naših 18 godina. Zato mora čitava moja generacija u nedjelju izaći da bi se naši glasovi mogli čuti. Nismo više djeca i od danas, spremni da se borimo za promjene – i u toj ideji se krije razlog zašto ćemo pobijediti na ovim izborima, zašto smo se održali kad su nam mafijaši napadali lidere i kad su nam namještali sondaže, kad smo padali i kad smo rasli: mi nećemo da molimo za promjene – mi smo uvjek bili pokret za promjene. Svi na izbore. Dosta je bilo. |
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|
 |