Pokret za Promjene

Podgorica - Monitor - „Zanemarljivih 0.038% BDP koliko se u 2008. izdvojilo za nauku, jasno odslikavaju kakvi su uslovi za bavljenje naukom i kakav je odnos vlasti prema nauci. Sve se svodi na pojedinačne inicijative, ali sistemski gledano naučno istraživačka djelatnost gotovo da ne postoji. Da nijesam kroz stipendiranje stranih fondacija i vlada uspjela da dobijem šansu za usavršavanjem u Britaniji, Belgiji i Sloveniji rezultati bi sigurno izostali. Bez moderne opreme, informacija o najnovijim trendovima, savremene literature nema ni naučnih rezultata, a mi smo, nažalost miljama daleko, a ne vidim volju da se tu išta mijenja“ – stoji, između ostalog, u intervju doc. dr Branke Bošnjak, članice predsjedništva PzP, današnjem „Monitoru“ 

  http://www.vijesti.me/index.php?id=319475

Dr Branka Bošnjak je skoro dvije decenije na Univerzitetu Crne Gore: kao student Metalurško-tehnološkog fakulteta, na kojem je odbranila doktorsku disertaciju, sada je na tom fakultetu docent, a u Rektoratu je savjetnik za nauku. Tako je imala priliku  da detaljno upozna život na Univerzitetu  sa raznih strana. Zato smo je na početku razgovora za Monitor zamolili da ukratko opiše aktuelno stanje na toj visokoškolskoj instituciji.

Mnogo toga se promijenilo u ovih dvadeset godina. Sjećam se vremena kada je Univerzitet bio “živ” i aktivan učesnik društveno političkih zbivanja, kada smo, kao studenti preko Studentskog foruma učestvovali u antiratnim demontracijama u Sarajevu, aktivno podržavali čuvenu „plišanu“ revoluciju. I čuo se glas profesora, osjećalo se njihovo prisustvo, njihova podrška, nama, studentima. Nijesu bili brojni ali bilo ih je. Nažalost, mnogi od njih su zaćutali. Danas je Univerzitet uspavan, vlada potpuni muk. Ta tišina djeluje sablasno i jezivo, neprimjereno „hramu znanja i slobodne misli“. Ne možete čuti ni studente da se makar oglase da žele bolji smještaj u studentskim domovima, toliko je zgrada izgrađeno u Podgorici, a niko se nije sjetio da sagradi uslovan studentski dom, sportsku halu. A oni ćute. To je deprimirajuće. Takva apatija ne priliči mladosti i energiji koju ta mladost nosi. 

Da li se slažete sa ocjenama da su servilnost i dodvoravanje vlasti na Univerzitetu Crne Gore doveli do toga da su njegov ugled i uloga u crnogorskom društvu uveliko degradirani? 

Kad nema zdrave, kritičke misli sa najeminentnije adrese, a zabrinjava stanje u kojem se crnogorsko društvo nalazi, onda je neminovno da se i ugled te institucije urušava. Ako ne cijenite sebe, već dozvolite da vam lekcije drže loši djaci, svjesni njihovog neznanja jer ste im vi bili profesor, a ipak bezpogovorno klimate glavom, dodvoravate se ili ćutite, onda ne možete očekivati da vas drugi cijene.    

Da li, kako se često tvrdi, DPS ima glavnu riječ u vođenju kadrovske politike na Univerzitetu? 

Ne sumnjam da DPS ili tačnije koalicija na vlasti nastoji da kontroliše kadrovsku politiku na Univerzitetu, ali sam način izbora nastavnika daje manji prostor za uplitanja politike u odnosu na kadrovska rešenja u drugim institucijama. Međutim kod izbora menadžmenta, njihova mešinerija za lobiranje za nekog njima podobnog kandidata je u punom pogonu, istina ne onako očigledno i bahato kao što smo navikli od njih, već nešto sofisticiranije. Uvjerili smo se koliko im je bitno ko pokriva mjesto direktora nekog vrtića ili seoske škole, pa je iluzorno sumnjati da ne ulažu sve napore da i na ovom terenu dobiju „glavnu riječ“.      

Na mnogim fakultetima Univerziteta Crne Gore i privatnim univerzitetima predaje veliki broj crnogorskih političara. Kako se to reflektuje na kvalitet nastave i stručnost kadrova koji izlaze sa tih fakulteta i univerziteta?  

Neukusno je koliko je veliki broj onih koji su se ulaskom u politiku okitili akademskim titulama. Čitava vojska. I ta „pješadija“ polako „zaposijeda“ teren visokog obrazovanja i od isluženih političara pretvaraju se u „ugledne“ univerzitetske profesore. Ministri, njihovi pomoćnici, direktori javnih preduzeća i pored tih vrlo odgovornih funkcija stignu da se domognu naučnog zvanja i to za vrlo kratko vrijeme. Znajući koliko je odricanja i truda potrebno da bi ste odradili kvalitetnu tezu, a imajući u vidu tempo koji nameće funkcija koju pokrivaju iole ozbiljnom čovjeku, jasno je da to mora ići na uštrb kvaliteta. No dolazimo opet do onih servilnih koji će bespogovorno dići ruku ne misleći na posledice koje će njihovo „za“ imati na budućnost mladih generacija.        

Univerzitet Donja Gorica i dalje radi bez licence univerziteta. Kako je to moguće? 

Imali smo priliku ovih dana da u slučaju cetinjskih gimnazijalaca čujemo koliko se Ministarstvo prosvjete i nauke zaklinje u legalitet, pa ih pitam gdje se to njihovo poštovanje zakona izgubilo kada je moćni „četverac“ Đukanović, Vukotić, Vukčević i Čelebić zatražio licencu da krene u biznis visokog obrazovanja. Bez obzira na upozorenja, grubo su prekršili zakon koji eksplicitno propisuje da je potrebno najmenje godinu dana ranije dostaviti zahtjev za akreditaciju studijskog programa, prije nego on počne da se realizuje, a „Univerzitates-a“ je dobio licencu iako su bili uknjižili tek par mjeseci postojanja. Da ne pominjem prostorne i kadrovske kapacitete, odnosno gradilište i par servilnih profesora koji su pohrlili da se dodvore moćnoj družini i svega nekoliko Vukotićevih pulena. Zašto se dozvoljava višegodišnje lažno predstavljanje navodnom Univerzitetu Donja Gorica, kad još uvijek nema licencu univerziteta, ni to ne znam. Kao što vidite, njima sve može biti. Već su se samoproglasili za najbolje. To je drskost i bezkurpuloznost kojoj se uče mlade generacije na „ju di džiju“. Bitan je utisak koji ostavljate u javnosti, makar sve bilo improvizacija.   

No mene plaši činjenica da se oni koji vode državu, maćehinski odnose prema jedinom državnom univerzitetu, pokušavajući da ga tiho uruše izdvajajući zanemarljiva sredstva iz budžeta za njegov rad. Očigledno im ne odgovara da školuju nakog ko zna više i može bolje. Svjesni su oni svog skromnog znanja, koje je u rasoraku sa pozicijama koje su zaposjeli. Uostalom, zašto bi Đukanović koji je suvlasnik i Lukšić koji je predavač na «ju di džiju» ulagali u svoju konkurenciju. Nelogično je. Ali bi bilo logično da se oglasi Univerzitet Crne Gore i da redovni profesor ne dozvoli da mu zarada bude na nivou šalterskog radnika u nekoj od banaka, a da se ne čuje njegov glas.  Do završne godine Metalurško-tehnološkog fakulteta dođe mali broj studenta. Slično je I i na ostalim tehničkim i prirodnim studijima. Zašto studenti nisu masovnije zainteresovani za tehničke I prirodne studije? 

Privreda u Crnoj Gori je uništena. Mladi ljudi osjećaju to i perspektivu traže u društvenim i humanističkim naukama. Tehnika i prirodne nauke više nijesu atraktivne kao nekad. A to je velika šteta. Mislim da će ubrzo opet doći vrijeme deficita dobrih inženjera, pa će opet ta struka postati tražena i dobro plaćena.  

Autor ste brojnih naučnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima, učestvovali ste u nizu naučnih međunarodnih projekata. Kakvi su uslovi u Crnoj Gori za bavljenje naukom?

Zanemarljivih 0.038% BDP koliko se u 2008. izdvojilo za nauku, jasno odslikavaju kakvi su uslovi za bavljenje naukom i kakav je odnos vlasti prema nauci. Sve se svodi na pojedinačne inicijative, ali sistemski gledano naučno istraživačka djelatnost gotovo da ne postoji. Da nijesam kroz stipendiranje stranih fondacija i vlada uspjela da dobijem šansu za usavršavanjem u Britaniji, Belgiji i Sloveniji rezultati bi sigurno izostali. Bez moderne opreme, informacija o najnovijim trendovima, savremene literature nema ni naučnih rezultata, a mi smo, nažalost miljama daleko, a ne vidim volju da se tu išta mijenja.     

Kakav je Vaš stav kao priznatog univerzitetskog profesora o praksi da se na važnim pozicijama u Crnoj Gori većinom nalaze nesposobni i poslušni, dok na drugoj strani obrazovani, sposobni mladi ljudi nikako da dobiju šansu da pokažu šta znaju? 

To me najviše boli i teško mi pada neozbiljnost i neodgovornost u ponašanju nekih ljudi koji pokrivaju visoke državne funkcije, a uglavnom su ih samo partijska knjižica ili “dobra leđa” preporučili da budu na značajnim pozicijama. Često svjesni svog neznanja, te arogantne prazne ljušture, guše svaku kreativnu ideju mladih, obrazovanih i sposobnih. Pošto su sve vrijednosti u Crnoj Gori degradirane, oni koji znaju osjećaju se do te mjere usamljenim da najčešće napuštaju Crnu Goru a plodove njihovog znanja ubira neka druga država.   

Zašto ste odlučili da se bavite politikom?

Kada osjetite kako se u sretnim zemljama živi onda dobijete želju da nešto promijenite na bolje. Htjela sam da budem direktni učesnik i da dam svoj doprinos, a ne da sjedim sa strane, da sam nezadovoljna, što je danas ogromna većina u Crnoj Gori i da čekam da mi promjene donese neko drugi. To je kukavički. Sloboda se osvaja, ona se ne dobija na tacni. A smatram da me i profesija obavezuje da ne ćutim, da slobodno izrazim svoj stav i jasno ukažem na sve anomalije. 

Da li imate problema na Univerzitetu zbog toga što kritikujete vlast i situaciju u Crnoj Gori? 

Bilo je problema u vrijeme dok smo bili NVO Grupa za promjene. Doživjela sam da moj dobronamjerni, kritički osvrt na manjkavsti koje je Bolonja donijela našem Univerzitetu budu zlurado protumačeni od strane onih koji su već tada planirali otvaranje svog privatnog fakulteta. Bili su navodno zabrinuti da će moje kritike  otjerati studente ka privatnim fakultetima i tražila se moja odgovornost i sprovođenje adekvatnih sankcija. Čisto licemjerstvo. Čak su posegli za suludom idejom da bi se trebao donijeti posebni pravilnik kojim bi se definisalo dokle mogu da sežu akademske slobode (?!). Ipak su članovi Senata, istina ćutanjem i nereagovanjem na ove inicijative, pokazali da se ne slažu i da bi to bilo previše, a i znali su da sve što sam rekla je bila  istina. Mnogi od njih su i teže konstatacije izgovarali po kuloarima, ali bez petlje da to javno kažu. No, to je njihov problem. Ja se ne hranim time što će me neko potapšiti po ramenu i reći da sam u pravu, ali iz svoje ušuškane lože.Kao i ranije, tako i danas bez obzira što znam da budem kritična, ja smatram da je to istinski doprinos da se neke stvari pomjere na bolje. Pravi intelektualci vam takve stvari ne zamjeraju već naprotiv cijene, a do mišljenja onih servilnih mi nije ni stalo.   

Često ukazujete na korupciju u Crnoj Gori kao ozbiljan i zabrinjavajući problem. Takvom je ocjenjuje, pored ostalog, i najnovjji izvještaj Evropske komisije o napretku Crne Gore. Vaš komentar?

Ne postoji ni minimum političke volje za sučeljavanje sa ovim problemom. Vlast ne želi da siječe granu na kojoj sjedi. Institucije sistema su zarobljene i do te mjere slabašne da ne pružaju nikakvu sigurnost. EU još uvijek to toleriše, ali neće dugo. Ne žele oni figurativno rečeno „naše smeće u njihovom dvorištu“. Tražiće da počistimo svoje dvorište, ako želimo da im se pridružimo. Bojim se da smo mi daleko od Evrope.