Vijesti
Saopštenja za javnost
Kuda ide crnogorska ekonomija
| Kuda ide crnogorska ekonomija |
|
|
|
| 22.11.2009 | |
|
Piše: mr ecc. Mišo Baždar Upravo tu je neophodan strateški plan za privlačenje i realizaciju SDI–a. Kao što je u sektoru turizma prepoznata nužnost grinfild investicija za ozbiljan dugoročni razvoj, što će imati za posljedicu jako dobru turističku valorizaciju poluotoka Luštica, tako je nužno stvoriti povoljnu investicionu klimu i u ostalim sektorima. Upravo zato treba na bazi javnih rasprava i doprinosa eksperata i lokalnih zajednica, definisati okvire i strategiju za iskorištavanje i vrednovanje svih resursa. Ne možete očekivati da će to tržište uraditi samo po sebi, jer ono po inerciji obično preferira kratkoročne i pojedinačne interese. Posebno je važan proces decentralizacije i veće uključivanje lokalnih zajednica u ovu priču. Tko bi mogao bolje razumjeti svoje razvojne mogućnosti i potrebe od lokalne samouprave. U svemu ovome Vlada je ozbiljno zakazala rukovodeći se principima neoliberalne ekonomije, koja u nerazvijenim ekonomijama definitivno nema smisla. Ad hoc finansijski inputi kao posljedica neke privatizacije ili dokapitalizacije iz dosadašnje prakse samo obećavaju privremeno manje muke sa budžetom. Kao nužne kratkoročne ciljeve treba definisati sljedeće: oživljavanje finansijskog sektora i podsticanje tražnje; deblokadu građevinskog sektora i tržišta nekretnina; završetak značajnih započetih privatizacionih aranžmana, naročito u turizmu; početak procesa kresanja javne potrošnje. Za oživljavanje finansijskog sektora neophodan je stend baj aranžman sa MMF-om. Vjerovatno je lakše ohrabriti građane koji imaju potencijal na povećanje svojih bankarskih depozita, nego banke na veći rast svojih plasmana, posebno privredi. Ali ni banke ne mogu predugo izdržati nizak nivo svojih kreditnih aktivnosti pa će se svakako pokrenuti u neku ekspanziju uz vrlo strogu analizu boniteta svakog partnera te njihovih garancija i kolaterala. Ta nova strategija banaka će vjerovatno ići u pravcu jačanja partnerstva sa privrednim subjektima, što podrazumijeva i određeni stepen zajedničke procjene rizika poslovanja. U građevinskom sektoru se može razmišljati na primjer o konzorcijumu građevinara u kojem bi i država imala učešće. Naime, država, to jest Vlada, bi mogla osmisliti projekat realizacije dovršetka brojnih građevinskih objekata koristeći svoje garantne potencijale (ovdje naruku ide i činjenica da naš javni dug nije previsok u odnosu na BDP) i potom u saradnji sa bankama ponuditi veliki broj stambenih jedinica tržištu po izuzetno povoljnim uslovima.
Ovakav potez administracije bi bio snažno u funkciji rješavanja stambenih pitanja određenih socijalnih grupa. Kao i većina projekata i ovaj bi imao određene slabosti, ali uvjeren sam da su benefiti veći. Kao što očuvanje državnih i nacionalnih interesa zahtijeva njihovu jasnu definiciju, tako i nacionalna ekonomija zahtijeva dobro osmišljenu i definisanu razvojnu ekonomsku politiku. Uvjeren sam da nam je svih ovih godina odsustvo ovakve ekonomske politike uz supremaciju politike, prisustvo monopola i privrednog kriminala napravilo najviše štete. Autor je koordinator ekonomskog tima Pokreta za promjene |
| < Prethodno | Sledeće > |
|---|