Pokret za Promjene

Podgorica - ND Vijesti - Princ Nikola Petrović-Njegoš, praunuk kralja Nikole Prvog, poručio je da će Cetinje uvijek biti u njegovom srcu, iako danas ima bolno osjećanje udaljenosti koje nameće aktuelna situacija. “Posljednji put sam bio na Cetinju veoma kratko sa grupom učesnika jedne istorijske posjete časopisa'Courrier des Balkans'. Ta isuviše kratka posjeta me je rastužila jer sam osjetio da sam samo nosilac jednog imena, da su svi snovi i projekti kojima me je Cetinje, taj mali, a tako veliki grad, inspirisalo tokom svih prethodnih godina, nestali, iščezli”, kazao je u intervjuu “Vijestima” jedini direktni potomak dinastije Petrovića.

Čitam svako jutro crnogorsku štampu i osjećam se veoma tužno

• Kako vidite današnju Crnu Goru?

Vizija Crne Gore koja se utkala u moje viđenje svih tih godina kada sam sa puno sreće i entuzijazma otkrivao Crnu Goru i vizija današnje Crne Gore su teško spojive za mene. Ponekad imam osjećaj da to nije ista zemlja niti isti ljudi. U toj različitosti, dihotomiji, ja priznajem da ima puno naivnosti i utopije sa moje strane. Čuvajući tu dragocjenu staru sliku Crne Gore vidim, nažalost, sve prisutniji cinični materijalizam koji razdire sve vrijednosti koje su činile ponos naših sugrađana.

Ja sam uvjeren da je moguće naći ravnotežu između tih dviju krajnosti. Ono što mi najviše smeta u Crnoj Gori to je nedostatak projekata, nedostatak vizije. Crna Gora je po meni izgubila jednu međunarodnu prepoznatljivost i realne šanse trajnog razvoja sa de facto napuštanjem projekta ekološke države.

• Kako opisujete Crnu Goru i Crnogorce svojim prijateljima?

Uvijek na pozitivan način, iako ne pokušavam da istovremeo sakrijem probleme i vidljive disfunkcionalnosti. Dugo vremena su moje kulturne aktivnosti i borba za nezavisnost bile glavni predmet pasioniranih debata sa mojim francuskim prijateljima. Danas je puno teže zainteresovati ljude sa betoniranjem crnogorskog primorja i skandalima koje sačinjavaju današnju crnogorsku aktuelnost. To je razlog više da se sa pozitivnim akcijama i projektima pokuša uspostaviti jedna bolja slika Crne Gore.

• Što biste promijenili kod svojih sunarodnika?

Nikad mi ne bi palo na pamet da mijenjam ljude. Svi mi imamo mana i svi smo podložni i lošim i dobrim uticajima i akcijama. Ja sam ubijeđen da uslovi života u kojima se nalazimo imaju na ljude ključan uticaj. Danas je u Crnoj Gori rascjep između bogatih i onih puno brojnijih, veoma siromašnih građana, ogroman, ekstreman. Naši sugrađani žive u velikoj nejednakosti, i to u zemlji koja je vjekovima organizovala svoje istorijsko preživljavanje oko solidarnosti u teškoćama i nemaštini.

U tom društvu, gdje je teško živjeti od svojeg rada i gdje vidimo da je materijalno bogatsvo stavljeno na pijedestal i postaje jedini kriterijum uspjeha, ne treba se čuditi što je današnji Crnogorac depresivan, pasivan i ljubomoran. Ta crta fatalnosti Crnogoraca koji još i dalje isuviše sve očekuju od države, a što je dijelom i posljedica komunističke prošlosti, trebala bi progresivno biti zamijenjena jednim puno aktivnijim ponašanjem.

• Najavljuje se skora proslava stote godišnjice proglašenja Crne Gore kraljevinom. Da li ste i dalje odlučni da se ne pojavite?

Prije svega, nijesam dobio nikavu zvaničnu pozivnicu, a i da jesam moj odgovor je jednostavan. U više navrata sam izjavio da sve dok pitanje moralne rehabilitacije naše porodice nije riješeno i pitanje restitucije dobara našlo jedan pravedan dogovor, ja neću prihvatiti da učestvujem u bilo kakvoj javnoj manifestaciji u Crnoj Gori.
Pročitao sam u crnogorskoj štampi da je u pripremi zakon po tim pitanjima, ja pozdravljam tu inicijativu i nadam se da će se doći do jednog brzog obostrano prihvatljivog rješenja, ali podsjećam isto tako da bih našao za shodno da mi se dostavi kako sadržaj tog Nacrta zakona, tako i rok u kojem bi on bio donesen.

• Tražite da se poništi odluka Podgoričke skupštine o oduzimanju imovine kralja Nikole u korist naroda iz 1918. godine? Vlada umjesto toga planira da Vam omogući korišćenje kuće na Njegušima, dio Plavog dvorca i službenog automobila. Da li je to za Vas prihvatljivo?

Ja bih podsjetio da poslije zahtjeva upućenog 2004. godine, Vlada Crne Gore 2005. prihvata princip tog tranzicionog rješenja kojeg citirate, a koje nije moglo nikad zaživjeti jer nijesmo nikad dobili ni detalje o načinu na koji bi se ti isti objekti mogli koristiti.
Na to pitanje imao sam prilike da pojasnim moj stav u par ključnih teza: Ili je imovina Petrovića nelegalno oduzeta i treba ispraviti tu nepravdu, ili nije i onda se to pitanje restitucije ne postavlja; princ koji je u egzilu bez ikakve imovine u zemji to se samo po sebi podrazumijeva, ali princ u zemji bez finansijske nezavisnosti i dobara koja mu pripadaju može biti samo marioneta u rukama političara.

Nikad nijesam tražio da se vrati ni da se u restituciji ošteti sve što je bilo oduzeto i uvjek sam bio svjestan da rješenje tog pitanja mora voditi računa i o ekonomskim uslovima u Crnoj Gori, ali sam uvijek isticao da nije na meni da ja kažem ja hoću to ili toliko, nego na zvaničnoj Crnoj Gori da predloži svojoj dinastiji jedno i za nju časno i pravedno kompromisno rješenje. Ako bih bio primoran da sudskim putem potražujem svoja prava onda bih bio primoran da tražim sve...

• S druge strane, neki istoričari tvrde da je dug prema Petrovićima vraćen i to preko obeštećenja koje je izglasala Narodna skupština Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1927. godine.

Te tvrdnje su u potpunosti netačne. Prije svega, čak i finansijski zakon iz 1927/28. godine kojeg je donio KHS, predvidio je članom 316 da se samo “jedan dio imovine koja je rješenjem Podgoričke skupštine od 16/11/1918. godine postala državna svojina, ustupi u vlasništvo pojedinim članovima bivše dinastije Petrović-Njegoš”... Dalje, iz arhivskih dokumenata može se zaključiti da je sa prestolonaslijednikom Danilom i knjazom Petrom postignut sporazum o diobi sredstava, a da od djece pokojnog knjaza Mirka, mojeg djede, i od knjeginje Ksenije nije dobijen pristanak; iz više dopisa može se zaključiti da je sa isplatom tih, dijelom odobrenih sredstava, bilo problema i da se obaveze zakonom preuzete nijesu izvršile.
Budimo krajnje precizni, što se tiče mojeg oca Mihajla, njemu je bila dodijeljena doživotna apanaža od 2000 švajcarskih franaka. Ta renta nije predstavljala ni visinu kamate konfiskovanih dobara, recimo samo mojeg djeda Mirka. A dodajmo uz to da, a imam i dokumente o tome, nije bila redovno uplaćivana i da je prekinuta 1945. godine.

• Nakon 1945. novac više nije uplaćivan?

Ne, nije više, odlukom o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije će se ukinuti i doživotno dodijeljena apanaža preživjelim članovima dinastije, Kseniji i mome ocu Mihajlu Petrović–Njegošu... Ja sa velikom tugom pričam o mojem ocu Mihajlu. Mihajlo, po tituli posljednji kralj Crne Gore, umro je u velikom siromaštvu.

Kada mu komunistička Jugoslavija ukida doživotno dodijenjenu apanažu, on tada ima oko četrdeset godina i govori 5 jezika, ali nema zanat. Uspio je da bude zaposlen kao prevodilac u prefekturi policije. Posljednjih petnaestak godina život mu je bio nešto lakši, jer je imao stalan posao. Ali sa sedamdeset godina su ga poslali u penziju. Produžavali su mu ugovor do krajnjih granica, a pošto nije dugo radio, penzija mu je bila mizerna. Tada je zaista počeo da tone i da prestaje da se zanima za život.

• Kakav mislite da je, a kakav bi, po Vašem mišljenju, trebalo da bude značaj titule princa ovdje, u Crnoj Gori. Kako vidite sebe, svoju ulogu, uticaj?

Ja bih rekao da je danas uloga dinastije vidljiva u sferi simbola, da ona ukorjenjuje Crnu Goru u svoju prošlost, da ona podsjeća svakog da je Crna Gora jedna stara država. Vi znate da u svakoj zemlji tradicija i prošlost igraju veoma bitnu ulogu i za njenu budućnost. Ta tradicija osigurava kontinuitet i trajanje isprobanih vrijednosti koje povezuju generacije i osiguravaju da se svaki žitelj Crne Gore osjeća ravnopravnim dijelom jednog homogenog, koherentnog društva.

Ta titula princa, vidim da ima poseban značaj u očima građana Crne Gore i to je prvi razlog da budem ponosan da je nosim. Ali, da bi ta titula mogla igrati jednu aktivniju ulogu, omogućavajući da se ta tradicija spoji sa današnjim modernitetom jedno efektivno prisutvo dinastije u zemlji bi bilo neophodno.

Vi svi u Crnoj Gori znate moj koliko lični, toliko i profesionalni interes za zaštitu okoline i za kulturu, a koji bi mogli biti stavljeni u službu interesa Crne Gore. Ja lično imam jedno moderno viđenje moje titule gdje je glavni princip princip korisnosti, biti arhitekta jedne nove ekološke kuće Crne Gore bila bi čast za mene. Ali, to ima za pretpostavku nezavisnost kako od Vlade tako i od materijalnih obaveza moje aktuelne profesije.

• Koja su Vaša očekivanja?

Samo očekujem da Vlada i parlament odgovore na moj zahtjev. A tu se radi ne samo o reparaciji nepravde nanijete mojoj porodici, nego i nepravde nanijete tim istim ilegalnim aktom Podgoričke skupštine i samom crnogorskom narodu. Sa malo odstojanja, imam osjećaj da su me samo iskoristili tokom svih tih posljednjih godina i zbivanja, kako mene tako i istorjsko nasljeđe naše porodice.

Gostoprimstvo, prijateljsto i uvažavanje koju su našoj porodici pokazali i osvjedočili građani Crne Gore tokom svih godina mojih aktivnosti, posebno tokom cetinjskih bijenala su mi donekle sakrile tu političku realnost. Uprkos svemu, ako bi to trebalo ponovo da se radi, uradio bih za Crnu Goru, ali moram da kažem da je nagli prestanak podrške crnogorske Vlade bijenalima, stavio moju porodicu u veoma tešku materijalnu situaciju.

Tako da prve godine crnogorske državne nezavisnosti za koju sam se, kao što znate, svesrdno zalagao su na nesreću istovremeno i sinonim jedne države koja nas je poslije svega jednostavno ostavila. Kao da smo bili otpušteni bez dalje korisnosti i moguće upotrebe. Smrt moje supruge Frans je učinila ove posljednje godine veoma bolnim i samotnim. Danas ja više sebi ne mogu dozvoliti da zavisim ni od bilo koje Vlade i ako bi ponovo Crna Gora bila moj izbor, to bi jedino bilo moguće pod veoma dostojanstvenim, trajnim i transparentim uslovima.

• Kako gledate na premijera Đukanovića?

Prije nezavisnosti sam ga sretao više puta. Tada mi se učinio kao čovjek sa ubjeđenjima i kao neko ko je imao stratešku viziju harmoničnog razvoja crnogorskog društva. U aktivu njegovog djelovanja bih citirao crnogorsku nezavisnost dobijenu mirnim putem, ali se pitam koji je ekonomski bilans za većinu građana poslije svih godina njegove vladavine uključujući i ovih posljednjih od dobijanja nezavisnosti.

Osim toga, rizik u svakom demokratskom društvu je da isuviše usko poveže svoje izbore i svoju evoluciju sa političkim ličnostima. Čim izbor postane previše neposredno problem ličnosti, postoji opasnost da se skrene s puta, da se političke debate udalje od ekonomske stvarnosti zemlje i presijeku veze sa stvarnim ulozima koji su mnogo značajniji od budućnosti ove ili one javne ličnosti.

• Što bi trebalo da se desi da Vi uđete u politiku?

Mene i dalje, kao i do sada, veoma interesuje dobro crnogorskog društva i koliko sam u mogućnosti ću uvijek učestvovati, kao i u prošlosti u pozitivnim akcijama koje teže tome. Lično smatram da biti princ jedne zemlje je biti iznad političkih partija i ako to zatreba, biti spreman za akcije koje spajaju i objedinjavaju i time vode socijalnom miru. Ja sam uvijek isticao i da ime Petrovića Njegoša pripada Crnogorcima i da ako je moje prisustvo poželjno u zemlji to je jedino u smislu učešća u njenoj rekonstrukciji i vraćanju njenim tradicionalnim vrijednostima.

• Ako uskoro, ipak, odete na Cetinje, da li ćete obići Plavi dvorac, koji Vam je 2004. godine dat na korišćenje, s obzirom da taj prostor sada koristi predsjednik Filip Vujanović?

Prije svega, bio sam iznenađen kada sam pročitao da predsjednik Vujanović namjerava da koristi Plavi dvorac, posebno radi tog dogovora iz 2004. a isto tako jer se radi i o rezidenciji prestolonaslijednika Crne Gore. A da vam i odgovorim direktno na pitanje - ne, u takvim uslovima, neću ići da obiđem Plavi dvorac.

Grob posljednjeg kralja ostaće svjedok našeg egzila

• Da li je tačno da je Vaš otac uvijek uza se imao vrećicu punu zemlje iz Crne Gore?

Oduvijek ga znam sa tom vrećicom i kad smo ga sahranjivali prosuo sam tu zemlju po kovčegu.

• Vlada Socijalističke Republike Crne Gore Vas je kontaktirala radi prenošenja posmrtnih ostataka Vašeg oca u Crnu Goru, a na dokumentu stoji potpis tadašnjeg ministra kulture Miodraga Lekića. Šta se sa tim desilo?

Kada sam 1989, u mom svojstvu direktnog nasljednika kralja Nikole, dao dozvolu za prenos posmrtnih ostataka kralja i kraljice Milene, kao i njihovih kćeri princeza Ksenije i Vjere, ja sam izričito tražio da se prenesu i posmrtni ostaci mojeg oca Mihajla Petrovića Njegoša, koji je po zvanju posljednji kralj Crne Gore. Vlada Crne Gore tog doba, dala je obećanje da će to biti brzo urađeno, ali ništa se nije pokrenulo na tu temu. U iščekivanju realizacije te odluke o prenošenju posmrtnih ostataka moga oca Mihaila, priznajem da se nijesam okupirao oko njegovog groba u Parizu, čini mi se da sam nesvjesno htio da pokažem na taj način da je mjesto mom ocu u Crnoj Gori. Da mu nije mjesto u Francuskoj, zemlji koja je bila simbol izgnanstva, progona i za njega bolnog i teškog života.

Međutim, danas poslije svih ovih godina iščekivanja i posebno poslije smrti Frans, moje supruge, odlučio sam da prenesem i kosti mojeg oca u grobnicu na groblju Montparnas u Parizu, gdje sam sahranio suprugu. Ta grobnica posljednjeg po tituli crnogorskog kralja i moje surpruge Frans, crnogorske princeze, ostaće svjedok našeg egzila.

Čitam svako jutro crnogorsku štampu i osjećam se veoma tužno

• U vrijeme ratnih devedesetih javno ste istupali sa antimilitarističkim stavovima. Da li danas pratite aktuelna dešavanja, i koliko ste upoznati sa političkim prilikama u Crnoj Gori?

U to ratno vrijeme ja sam imao čvrsto ubjeđenje da je moj zadatak bio da stavim ime naše porodice u korist mira. Danas, pred partijskim borbama i rivalitetima i raznim skandalima koji animiraju scenu današnjeg političkog života u Crnoj Gori, ne krijem da se osjećam manje uključeno. Iako, priznajem, veoma tužno.

Čitam svaku jutro crnogorsku štampu, ali nema puno razloga za radovanje, a mnogo je razloga za tugu. Ono što mi se čini da nedostaje na političkoj sceni Crne Gore to je i mogućnost jedne jasne alternative koja bi omogućila druge fundamentalnije debate od ovih aktuelnih političkih obračuna.

• Sa kim imate kontakte od crnogorskih političara? Što uopšte mislite o njima?

Nemam direktne kontakte sa njima, jedino sam sačuvao sam bliske porodične veze sa Sinišom Stankovićem, ali se ne viđamo i kada se čujem telefonom pričamo o našim porodicama... Čini mi se da su politički izbori ovih posljednjih godina više bili rezultat identitetskih pitanja nego što su uslovljeni ekonomskim rezultatima i predlozima.

Karađorđevići nam duguju izvinjenje

• Kakvi su Vaši odnosi sa porodicom Karađorđević?

Ti odnosi su skoro nepostojeći, sreo sam davno i nakratko u par prilika nekoliko članova dinastije Karađorđević. Uvijek sam smatrao da bi javno izvinjenje Karađorđevića dinastiji Petrović Njegoš za nedostojno ponašanje njihovih predaka prema našoj porodici 1918, bio jedan častan gest sa njihove strane i koji bi omogućio jedno istorijsko pomirenje.

Tanja PAVIĆEVIĆ