Moderno robovlasništvo

Boban Stanišić

Radnici u Crnoj Gori zaposleni u privatnom sektoru nalaze se u izuzetno lošoj situaciji, koja iako je XXI vijek postaje sve gora. Teško ekonomsko i socijalno stanje u državi dovelo je do rasta ponude jeftine radne snage na tržištu rada, što omogućava poslodavcima da ignorišu zakonske obaveze i  krše prava zaposlenih.

Osim što zbog katastrofalne ekonomske situacije u zemlji minimalac od 193 eura predstavlja ''privilegiju'', poslodavci  iskorišćavaju i slabu, pa skoro i nikakvu informisanost zaposlenih o njihovim pravima. Ključni korak ka ostvarivanju ovih prava je edukacija radnika, ali i osnaživanje državnih institucija za zaštitu u toj oblasti (Inspekcija za rad). Osim toga, prijeko je potrebno vršiti i edukaciju inspektora za rad,  jer jedino tako možemo obezbijediti kvalitetno sprovođenje i kontrolu Zakona o radu.

 

Jedan od najčešćih oblika kršenja radničkih prava jeste svakako ''rad na crno'', a do toga dovodi rad bez ugovora i rad bez prijave radnika na socijalno i zdravstveno osguranje. U mnogim situacijama poslodavac potpiše ugovor sa zaposlenim, ali ''zaboravi'' da ga prijavi državnim fondovima za socijalno i zdravstveno osiguranje, čime mu uskraćuje zaslužene beneficije, a sebe lišava ogromnih novčanih izdataka. Ipak naši privatnici su i tu uspjeli da nađu rešenje, tako što prijavljuju svoje zaposlene na minimalni iznos plate dok ostatak novca radnici dobijaju ''na ruke'', što je takođe grubo kršenje Zakona o radu. Rad na crno je najviše zastupljen u oblasti trgovine, ugostiteljstva i građevinarstva.

Ovaj vid diskriminacije imao sam priliku da osjetim na sopstvenoj koži. U pitanju je jedna od njavećih firmi za distribuciju u Crnoj Gori, gdje sam se tokom svog radnog angažmana uvjerio koliko daleko su poslodavci spremni da idu na štetu radnika, zarad svoje finansijske dobiti. Toliko je izvrnut sistem da je normalno da mi radna nedelja traje i preko 55 sati, da me osiguravaju na minimalac, a ostatak plate dobijam ''na ruke'', a nemali je broj onih koji su radili bez ugovora. Naravno nisam bio jedini čija su prava bila ugrožena, već je to slučaj sa svim zaposlenim u toj firmi, ali kao i  većina radnika u Crnoj Gori i oni se vode logikom da je bolje da su osigurani na minimalac, a da ostatak dobijaju ''na ruke'' samo zbog veće plate od 20 €-30 €. Međutim većina njih nije svjesna da će to kratkoročno zadovoljstvo kasnije imati za posledicu značajno manje penzije i uskraćene benificije koje su svojim radom zaslužili. Na moje žalbe i prijave državne institucije su ostale nijeme, jer naravno moj ''nemarni'' poslodavac je prijatelj vladajuće partije i za njega važe posebni zakoni.

 Prava radnika najviše su ugrožena u sektoru trgovine, gdje poslodavci nameću nehumane uslove za rad, što posebno pogađa žene koje nerijetko moraju da obavljaju teške fizičke poslove. Karakterisično za rad u trgovini jeste i to što su slobodni dani misaona imenica, kao i mizerne plate koje se kreću od 200 € do 300 €. U najvećim trgovačkim lancima ne postoje sindikati, kao ni kolektivni ugovori, pa su radnici pod konstantnim pritiskom od otkaza, bez ikakve zaštite sindikata.

Agencije za zapošljavanje su postale uslužni servis poslodavcima, tim modernim robovlasnicima jer zahvaljujući njima izbjegava se zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme nakon dvije godine.

Najveći paradoks ovoj tužnoj i žalosnoj situaciji daje upravo država. Jedna od osnovnih  obaveza svake države i njenih institucija jeste da zaštiti prava radnika i da obezbijedi bolje uslove za rad, jedino u Crnoj Gori državne institucije rade protiv radnika, a u korist poslodavaca. Da li je u pitanju nemarnost državnih institucija ili činjenica da je većina ''nemarnih poslodavaca'' u dirketnoj rodbinskoj ili ''prijateljskoj'' vezi sa članovima vladajuće partije?  Mislim da nam na ovo pitanje i nije potreban odgovor jer svi osjećamo tešku ekonomsku situaciju do koje su nas doveli rodbinske i prijateljske veze i obaveze vladajućeg režima.

 

Boban Stanišić

Mreža mladih Pokreta za Promjene