Žuta traka

Branka i Bećo Dnevnica

Nakon ovog iskustva sa Dnevnicom odlučila sam da počnem da nosim žutu traku oko ruke, da budem i vizuelno obilježena. Žutu traku od koje će kukavice da bježe, a na koju ću ja biti ponosna.

Na to koliko smo kao društvo posrnuli, još jednom me podsjetio prilog o dječijem pjesniku Slobodanu Beću Došljaku, urbanoj ikoni Podgrice, koji godinama živi bez struje sa svega 65 eura mjesečno, a i dalje stvara, pun entuzijazma, iskreno se radujući jutarnjem zraku koji mu osvijetli skromni sobičak. A onda je uslijedio poziv od producenta emisije Dnevnica da kao javna ličnost učestvujem u toj humanitarnoj emisiji i pomognem Beću. Obradovala sam se što imam šansu da pomognem, ali ujedno bila i duboko nesrećna što neko ko je, usudiću se reći, u najmanju ruku crnogorski Ršumović, sa fakultetskom diplomom, narušenog zdravlja, doveden u tako bijedno stanje da ja radim za dnevnicu da bih njemu pomogla. Ali, to je naša sramota, a ne njegova.

U želji da dam sve od sebe kako bih sakupila što više novca, krenula sam u animiranje što većeg broja subjekata da pomognu Beću. Svakog normalnog njegova sudbina ne može ostaviti ravnodušnim. A onda otrežnjenje, kao hladan tuš - iz dana u dan firme su odustajale, iako su molile produkciju da učestvuju u Dnevnici jer je to za njih odlična reklama. Producenti u šoku. Nije problem Bećo, problem sam ja, da ih neko ne poveže sa DF-om i sa mnom. Nevjerovatan strah, ni da sam članica Al Kaide. Žalosno i jadno. Navodno važe za moćne firme, a u stvari jadac. Lažna predstava za javnost. U srži samo jad, bijeda, kukavičluk i poltronstvo. Zarad nezamjeranja gospodaru, može i u korist svoje štete. Zato smo na dnu. Zato je Bećo tu đe je, a zato ovim neznalicama, partijskim debilima na vlasti koji nas upropastiše može sve biti. Nikada ovako nije bilo, a nagledali smo se svega i svačega u ove skoro tri decenije. Goli strah. Dobrovoljno pristajanje na moderno ropstvo, a navodno moćni i uspješni. Uspješni zato što su su povili kičmu i pristali da budu poniženi i da rade sve što truli režim od njih traži. Zamislite tu dozu neslobode kad ne smiju ni da učestvuju u humanitarnoj akciji ako se to ne dopada vlastodršcima. Grize li ih savjest. Osjećaju li makar nelagodu, da ne kažem stid. Znam da su i oni nezadovoljni, ali ćute. Sami sebi su brnjice natakli. Autocenzura.

Poslije svega shvatam da nije šala i da valjda treba da cijenim kad mi neko od poznanika kao kroz šalu kaže "pozdraviću se s tobom, pa neka me vide". Vjerovatno mnogi i bježe od mene, a da to i ne primijetim, jer često smetnem sa uma da smo proglašeni teroristima. A od takvih valjda treba bježati. Optuženi smo da hoćemo da destabilizujemo državu. Ne nego treba da stabilizujemo i konzerviramo ovo bolesno stanje, ovo stanje ucjena i straha. Naravno da ću se truditi svim silama da ga destabilizujem pa neka nosim etiketu teroriste i državnog neprijatelja.

I kad malo bolje razmislim Bećo je, uprkos svom materijalnom siromaštvu, bogatiji od ovih uplašenih „moćnika“ koji su odbili da mu pomognu da se ne bi zamjerili vlastima. Bećo je bio prvak u plivanju Moračom uzvodno, dakle pliva on dobro uprkos problemima. Otplivala sam i ja dobro ovu Dnevnicu uprkos njihovim opstrukcijama i oborila rekord, sakupila oko 9.000 eura i obezbijedila da mu se renovira njegov skromni dom. Osmog marta, zahvaljujući Dnevnici, Bećo je poslije četiri godine šteriku zamijenio sijalicom. Zove u ponoć da me obraduje. Potekle su i suze radosnice. Sve to smo uspjeli zahvaljujući istinskim prijateljima, humanistima, koji ne kalkulišu kada je humanost i solidarnost u pitanju. Ponosna na sve njih. Oni su nada, oni su taj tračak svjetla u moralnom mraku u koji nas je ova vlast gurnula.

Nakon ovog iskustva sa Dnevnicom odlučila sam da počnem da nosim žutu traku oko ruke, da budem i vizuelno obilježena. Žutu traku od koje će kukavice da bježe, a na koju ću ja biti ponosna. Žutu traku koja će biti odraz slobode, odraz moje sreće što ne pristajem na ćutanje, na kolaboraciju i nagodbu sa neznalicama i lupežima koji su sve upropastili, odraz moje odlučnosti da ostanem svoja, sa stavom, uspravna, da ne savijam kičmu pred lošijima već da im stalno prkosim. Neka se ne zavaravaju te kukavice da to što sam za sad u manjini umanjuje moju snagu, čak naprotiv. Boriću se i dalje, a sigurna sam da će vrlo brzo doći dan kad će nas, sa žutim trakama, biti sve više i više. Osjećam da u narodu vri. Dosta je poniženja. Nisu naši preci pristajali da robuju nikome, a posebno ne ovakvima. Pravi Crnogorci ne ljube lance. Radujem se tom danu kada će sjaj žutih traka svojim svjetlom rastjerati ovaj mrak i ovu političku ološ, ovaj moralni talog koji sije strah, zasjeniti i baciti ga na smetlište istorije. A bliži se taj dan, vjerujte! Živim za njega. Samo jako i prkosno.

Autorka je poslanica u Skupštini Crne Gore i potpredsjednica Pokreta za promjene